Fotografije: foto HINA/ Nikola Blažeković
Na romskom memorijalnom groblju u Uštici kod Jasenovca, 2. kolovoza 2026. obilježen je Samudaripen, međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida, u spomen na noć s 2. na 3. kolovoza 1944. kada je u nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz ubijena posljednja skupina od 2.897 Roma te je otvoren Park mira i Park Naši prijatelji „Amare amala“ posvećen ljudima koji su u tim vremenima pomagali Romima.
Sudac i advokat, predsjednik Sabora Islamske zajednice, Fadil Imamović, jedan od uglednijih građana Zenice prošlog vijeka proglašen je prijateljem romske zajednice. Na ploči u Uštici upisano je da je Imamović bio “inicijator Zeničke rezolucije donesene 26. svibnja 1942. kojom je 27 uglednih Bošnjaka tražilo da se tisuće njihovih romskih sugrađana izuzmu od deportacije u Jasenovac i sigurne smrti. Rezoluciju je odnio vodstvu Islamske zajednice u Sarajevu, a krajnji rezultat bio je prekid progona”.
Među prisutnima su bili Velida Imamović-Sarajlić, kći Fadila Imamovića i muftija zenički hafiz Mevludin ef. Dizdarević koji je, po otkrivanju ploče, saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju uručio repliku Zeničke rezolucije.
Podsjećamo, u zborniku radova s XIX. simpozija „Bošnjačko iskustvo antifašizma“, 2013. objavljen je i tekst profesora Saliha Jalimama naslovljen „Zenica – paradigma građanskog antifašizma“ usmjeren „na dva historijski vrijedna događaja: 27. januara 1942. godine u Zenici su se održale prve demonstracije građana protiv vlasti NDH, a samo nekoliko mjeseci kasnije, 26. maja 1942. godine dvadeset i sedam uglednih zeničkih intelektualaca sastavili su i javnosti ponudili rezoluciju o spašavanju Roma“.
(Bošnjačka pismohrana, svezak 12, broj 36-37, 2013. str 153-164)
Povijesno je utvrđeno da je oko 400.000 Roma stradalo u nacističkim logorima smrti, pa bosansko-hercegovački Romi čine u ovome pogledu u neku ruku iznimku. U historijskoj literaturi Rezolucija o zaštiti Roma smatra se dokumentom od neprocjenjive vrijednosti.
Prema službenim podacima Spomen-područja Jasenovac, između 1941. i 1945. u logoru u Uštici ubijeno je najmanje 16.173 Roma, a na tom je području zabilježena 21 masovna grobnica.
Prenosimo dio teksta Petre Cvetković i Ane Plenča od 2. kolovoza 2026. s portala PHRALIPEN romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj:
Romska se zajednica i ove 2026. godine tradicionalno okupila na svečanoj komemoraciji 2. kolovoza kako bi odala počast romskim žrtvama u povodu Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugome svjetskom ratu, poznatoga i kao Samudaripen, što u prijevodu s romskog znači genocid. Od 2012. godine zahvaljujući inicijativi saborskog zastupnika Veljka Kajtazija i Saveza Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA”, komemoracija u Uštici postala je glavno mjesto na kojemu se okupljaju Romi iz cijelog svijeta kako bi, zajedno sa svima ostalima, odali počast stradalima i zajedništvom sačuvali sjećanje na najtragičnije razdoblje romske povijesti. Iako je praksa zajedničkoga komemoriranja počela 2012. godine, Hrvatski je sabor taj datum 2014., na inicijativu zastupnika Kajtazija, i službeno proglasio Međunarodnim danom sjećanja.
U sklopu spomen-kompleksa u Uštici 2020. otvoren je Romski memorijalni centar Uštica. Uz uređeno romsko groblje važno mjesto sjećanja čini i Zid boli, spomenik na kojemu su uklesana imena dosad poznatih romskih žrtava, čime im se vraća identitet te se sprječava njihovo svođenje na broj iz statistike stradalih. Vanjski prostor kompleksa s vremenom je obogaćen i drugim spomen-obilježjima poput skulpture Hajriji Imeri Mihaljić, jedinoj Romkinji proglašenoj Pravednicom među narodima, te murala Elegija romskog naroda Marije Šoln, kojim se donosi vizualni prikaz kolektivne traume.
Na ovogodišnjoj su komemoraciji svečano otvorena dva parka: Park mira i Park Naši prijatelji – Amare amala. Park mira sadrži drvored tišine u kojem sadnja stabala simbolizira odavanje počasti romskim žrtvama. U Parku Naši prijatelji – Amare amala postavljena je spomen-ploča s imenima ljudi koji su u Drugome svjetskom ratu pružali pomoć i zaštitu Romima riskirajući pritom vlastiti život.
(link na cijeli tekst: https://phralipen.hr/2026/08/02/ustica-ponovno-ujedinila-stotine-ljudi-u-sjecanju-na-samudaripen-svecano-otvoreni-park-mira-i-park-nasi-prijatelji-amare-amala/)
Također, prenosimo tekst Svena Mažurana „Naši prijatelji – Priče o ljudima koji su spasili Rome u Drugom svjetskom ratu“, od 4. kolovoza 2026. s portala PHRALIPEN romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj:
U najtežim razdobljima povijesti postojali su pojedinci koji su unatoč opasnostima i pritiscima nesebično pomagali drugima, pritom ugrožavajući vlastiti život. Tako su i tijekom Drugog svjetskog rata, kada su Romi bili sustavno izloženi progonima, nasilju i stradanju, postojali ljudi koji su svojim hrabrim dijelima i solidarnošću ušli u priče o ljudskosti i odgovornosti, dok je većina pod prisilom birala između šutnje i djelovanja.
Upravo s ciljem očuvanja sjećanja na te heroje, na inicijativu saborskog zastupnika Veljka Kajtazija, Savez Roma u Republici Hrvatskoj “KALI SARA” podigao je spomen-ploču “Naši prijatelji” u sklopu Romskoga memorijalnog centra Uštica posvećenu svima koji su pružili pomoć, zaštitu i podršku Romima čiji su životi bili ugroženi.
U tom su razdoblju Romi na području Europe bili izloženi sustavnom genocidu i progonu nacističkog režima i njegovih saveznika. Tisuće romskih obitelji bile su deportirane, ubijene ili prisiljene živjeti u strahu, dok su pojedinci koji su im pokušavali pomoći često riskirali vlastiti život. Jedan od onih koji je svojim djelovanjem pokazao hrabrost u zaštiti Roma od ustaškog progona bio je Fadil Imamović iz Zenice.
U proljeće 1942., kada je među zeničkim Romima zavladao strah od progona i deportacije u logor, Fadil Imamović odlučio je djelovati. Kao mladi sudac Kotarskog suda u Zenici i ugledni član islamske zajednice iskoristio je svoj ugled kako bi zaštitio sugrađane Rome. Nakon što se pročulo da su Romi iz okolnih mjesta odvedeni u Jasenovac pokrenuo je inicijativu koja je 26. svibnja 1942. urodila Zeničkom rezolucijom. Dokument je potpisalo 27 uglednih građana Zenice koji su od ustaških vlasti zatražili izuzimanje zeničkih Roma od progona i deportacije u jasenovački logor. Fadil Imamović bio je pravnik, sudac i kasnije odvjetnik, a u ratnim godinama imao je velik društveni utjecaj u Zenici. Imamovićeva uloga u donošenju Rezolucije nije se svodila samo na potpisivanje dokumenta, već je bio jedan od njezinih glavnih pokretača i organizatora. Njegova uloga u ovom procesu istovremeno predstavlja pokušaj djelovanja s pozicije moći, institucionalne i šire društvene razine. Priča o Fadilu Imamoviću pokazuje kako su hrabri pojedinci koristeći svoj položaj i utjecaj, unatoč ratnoj opasnosti, uspjeli pokrenuti akcije koje su spasile život ugroženoj zajednici.
Pomoć Romima u Drugom svjetskom ratu nije se odvijala samo putem javnih inicijativa i službenih dokumenata. Mnogi su obični ljudi svoju hrabrost i dobrotu pokazivali tiho, pružajući utočište onima čiji su životi bili u opasnosti. Jedan od takvih primjera bili su bračni par Stjepan i Ana Mišerić iz Plesa kod Velike Gorice koji su pomogli dvojici Roma koji su pobjegli iz logora Jasenovac. Stjepan i Janko Nikolić, vratili su se u Pleso, u kojem su živjeli prije rata sa svojim obiteljima. Poznavajući Stjepana i Anu Mišerić, zamolili su ih za pomoć i privremeno sklonište. Prema svjedočenju njihova sina Ivana, Mišerići su ih skrivali na sjeniku štale. Ondje su dvojica Roma provela tri dana, a Mišerići su ih hranili i skrivali sve dok Nikolići nisu prebačeni u Zagreb, u kojem su dočekali kraj rata. U to vrijeme u Plesu su bili stacionirani pripadnici njemačke i ustaške vojske zbog čega je pružanje pomoći odbjeglim logorašima Romima bilo iznimno opasno. Pruživši utočište Stjepanu i Janku Nikoliću u vrijeme kada je i najmanji čin plemenitosti i osobne hrabrosti mogao završiti smrću za pomagače, Stjepan i Ana Mišerić pokazali su da ljudskost postoji i u najtežim okolnostima. Upravo zbog takvih djela njihovo ime i danas ostaje u trajnom sjećanju.
Djela Fadila Imamovića te Stjepana i Ane Mišerić ostaju podsjetnik na važnost hrabrosti, otpora, solidarnosti i odgovornosti prema drugome, osobito u vremenima kada takve odluke pojedinca mogu stajati i života.
