Kolo do kola od bola do bola…
Dizdar
Uz skupštinu neke udruge obično se bilježe neke službene i ozbiljne riječi. Tako bi vjerojatno trebalo pisati i uz skupštinu Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske koja je održana 10. 12. 2022. godine u Rijeci. No ja bih službeni dio apsolvirao riječima: sve je prihvaćeno, idemo dalje.
Ono što bih volio istaknuti domaćinski je pristup predsjednika Rasima Alijagića koji se pobrinuo da bude i pjesme, i folklora, i druženja, i glazbe, i hrane u ogromnim količinama. Kad sam upitao kako to funkcionira pokazao je na članice zajednice koje su očigledno zaslužne za lijepo pripremljenu gozbu, ali i za ugodnu domaćinsku atmosferu.
I doista, dok je još trajao službeni dio, kroz vrata u Vodovodnoj ulici u Rijeci, ulazile su majke, kćeri, nene, unuke, noseći uvijek uredno zapakirane posude s uglavnom bosanskim, ali pokazat će se i primorskim specijalitetima.
To me nagnalo da se malo osvrnem oko sebe. Vidio sam u pravilu muškarce za stolom i vrijedne gospođe koje su gotovo neprimjetno činile sve što je potrebno da sve sjajno funkcionira. Gotovo da se niste mogli okrenuti a da to netko ne primijeti, ne skoči i upita je li što potrebno.
Sjetio sam se naravno i kuće mojih roditelja, i moje majke koja je na sličan način bdjela nad svima nama. Ima u tome velike ljepote i pomalo tuge. Tri noge stola za kojim sjede muškarci stabilne su zahvaljujući ženskom dijelu populacije. U Bosni, u Hrvatskoj…bilo gdje.
Dolazimo dakle iz ‘muškoga’ svijeta u kojemu su uloge podijeljene i gdje se zna ‘gdje je kome mjesto’. No dolazimo također iz svijeta koji poštuje majku, suprugu, kći, unuku… Sve se to osjetilo i na ovom druženju na kojemu se i pjevalo, i plesalo, ali i uživalo (i previše) u domaćoj hrani koja je kao na pokretnoj traci pristizala u prostorije BNZ-a Rijeke.
Sjedeći tako za stolom prepunim i domaćih jela, ali i ribe (kolači su posebna priča) osjećao sam da je nepravedno da se toliko oslanjamo na tu ljepotu što je bešumno dolazila, donosila i neprimjetno na sve pazila. A kad je zasviralo u gornjem dijelu prostora, žene su opet bile prve. Skladni pokreti, osjećaj za ritam, užitak i prisjećanje nekih mlađih dana. U kolu je bilo i mladih djevojaka pa je sve odisalo prožimanjem iskustva i djevojaštva.
Zanos je uskoro podigao i muškarce od stola. Napustili su, pjesme i ljepote radi, svoju privilegiranu poziciju za stolom. Bilo ih je lijepo vidjeti u kolu.
Ima dakle nade i za muški dio bošnjačkog korpusa u Hrvatskoj.
fotografije: Sead Alić