Portret pisca, pjesnika Adama S. Subašića, zapisan kalemom njegova dosta iz onih dana. Ovime počinjemo pripovijedati o vrijednim ljudima koji su svojim djelom obilježili vrijeme sadašnje. Riječ je o vremenima u kojima je „malo hrabrih, još manje dobrih“ . O njima ostanu priče, a svaki od nas u sebi nosi neku, netko je čuva kao tajnu, netko sanja o njezinoj ljepoti, a kad je izgovori, ono, ništa, hava“, zapisao sam jedne godine u poruci prijatelju, ahbabu, dostu, Adamu Subašiću, kada mi je poslao na ogled nacrt svojeg romana „Dobri, u potrazi za imenom“.

Zašto netko piše, nastavili smo razgovor, muhabbet, zar samo da ostavi trag ili pak pokušava živjeti vječno? Ovo pitanje ne mora biti važno, ne mora se čak ni oblikovati. Međutim, kad pokušavamo proniknuti u tajnu nečijeg pisanja, zanima nas i mnogošto izvan toga. Kakav je uistinu čovjek taj pisac, onaj čijem se djelu možda i divimo, ili poželimo pročitati koju njegovu knjigu. Najzad, u čemu je tajna onoga koji piše, ali i onoga koji čita?

Tako započinjemo portretiranje pisca, Adama Subašića, rodom iz Ključa, mladošću u Sanskom Mostu i sadašnjim bivanjem u Sarajevu.

Adam A. Subašić rođen je 13 godina nakon završetka Drugog Velikog rata, koji Europa slavi kao dan pobjede nad fašizmom. Historiju pišu pobjednici (otac Asim bijaše proleter, ali diktatura proletarijata nije bila porodična religija Subašića), u domovini se uspješno uzgaja antifašizam, a pjesnik pamti, rekao je Pjesnik.

 

Kako bi ti opisao zavičaj, pitam, što je on za tebe?

O zavičaju kao prostoru i ozračju u kojem se rodiš, odrastaš i saznaješ profane stvari ovoga svijeta, o onome što se zove rodna gruda, počinješ sve više promišljati tek nakon četiri, pet decenija životnog iskustva. Taj dio Bosanske Krajine, Ključ, Sanski Most, za razliku od one gore ‘ljute Krajine’, kojoj pripada Cazin, Bužim, Kladuša, dijelom Bihać, Bosanska Krupa … Nije slučajno da su tu odrastali Enes Kišević, Ismet i Fikret Kurtović, Amir Talić, Velid Bajramović, Amir Kazić Leo, rah. Zilhad Ključanin, Enes Durmišević, Nevad Kahteran, pok. Gojko Bjelac, prof. Ivica Čavlović, Vanda-Aiša Alagić-Hadžiahmetović, Jusuf Suljanović, dva akademika Šarčevića, Abdulah i Edin, a tu je i jedan antinobelovac …

I po karakteru ljudi i po blagodati voda (desetak-dvanaest rijeka), taj dio Krajine je pitomina sušta. Ali i po povijesnom usudu naroda koji spava s jednim okom otvorenim, na bosanskom krajištu gdje je od davnina valjalo prvenstveno brinuti o biološkom opstanku. Kulturološki gledano, veoma bogata baština krajiških junačkih pjesama o tome svjedoči, u povijesnom smislu, a naša ‘’epoha’’ će upamtiti herojsku borbu krajišnika u Armiji Republike BiH, i gazije pod vodstvom legendarnog generala rah. Mehmeda Alagića.

Doista, je li moguće u ovom svijetu naprosto „živjeti sada“?

Ustvari, nastavlja se i traje nesnalaženje jednih, većine, i vladavine/torture drugih, i trećih, licemjernih, kako u profanom smislu, tako i onih U dolini svetog licemjerja, kako to imenuje profesor Sead Alić u istoimenom eseju.

Živjeti sada, u novoj eri globalne medijske i političke corona-torture, nije lahko. Moji stihovi nastali prije tzv. pandemije i slike koja je ukrala čovjeka, slike ‘’čovječanstva sa maskama’’, mogli bi poslužiti za ilustraciju: U ovom snu / Koji život zovu / Na zemaljskom karnevalu / Svi pod maskama / Svi glumimo nekoga / Od sebe boljeg…

Možda time dobiva zadovoljštinu ako zna da nije usamljeni jahač apokalipse i da ima dobrote na svijetu, to je ono: dobro je kad se drugi kroz nas ogledaju.

Onda se vraćam na pitanje sna i stvarnosti, iako je ono suvišno za one koji su čitali tvoje ‘antinobelovsko’ djelo „Tečaj brzog spavanja“ u kojemu je glavna junakinja Lena F, rođena na dan smrti Johna Lennona?

Likovi i događaji u romanu Tečaj brzog spavanja nastali su nekom prirodnom (podsvjesnom) alkemijom stvarnog i imaginarnog. Otkriće lika i djela Lene F. početna je pozicija za pisanje mojeg prvog romana. Nakon dvije knjige za djecu, u godinama kad je moja kći Luna već na fakultetu, nastaje knjiga o odrastanju, tj. bildungsroman, kako to književni učenjaci zovu. Lena F. je ona koja je izumila pojam Antinobelovac, a ja sam ga ustanovio i patentirao.

Objavljuješ i roman „Dobri – u potrazi za imenom“. Koje su njihove poveznice i kako je nastajala gradnja ta dva romana?

Moj dobri ahbabu sam si mi onomad napisao: „Kada uzraste dobro, uzdigne se kao jablan visoko, onda zlo uzmakne… Ovaj je zapis o svjetlu, ukoričeno dobro, priča o nama kakvi još možemo postati…“

Gradnja oba romana tekla je na sličan način. Iskustvo rata valjalo je “iskoristiti’’ i dati svoj doprinos da se ispravi nepravda koja se oduvijek nanosi Nevidljivim Svjetovima. Možda treba napomenuti da se radnja romana odvija u ratnom Sarajevu ‘92-’93. , zatim u Beogradu i na kraju u Istanbulu. Svakako se nadam, zajedno s tobom, da će poruke dobra stići do čitatelja, ona je utkana i u prvi moj roman „Tečaj brzog spavanja“. Nakon romana o Leni F. i njenoj Antinobel fondaciji, ustanovljen je Klub 19 Antinobelovci, od te 2012. godine.

Mevlana Dželaludin Rumi ti je po mnogočemu blizak, je li to ključni razlog imenovanja tvoje knjige poezije s „Mirno spavaj Mevlana“?

Moram priznati da sam redovni čitač Mesnevije s kojom se družim svaki dan barem sat vremena, već dvadesetak godina. I onda, u onom trenu kad se ‘’porodio’’ naslov Mirno spavaj Mevlana, praktično i cijela pjesma kao da je bila tu, trebalo je samo sjesti ‘’spojiti se’’ s onim neobjašnjivim da l’ metafizičkim, možda božanskim, ako nije pretenciozno, dahom, tim misterijem koji predstavlja dvoje u jednom, a to su oni koji se druže u srcu… Iste noći sam imao i naslov buduće knjige.

Ne možemo ovdje ne spomenuti Rumijevu Knjigu ljubavi, koju je priredio prevoditelj mnogih knjiga na engleski u SAD-u Coleman Barks (hrvatsko izdanje Hena com, 2012., u prijevodu Nenada Miljkovića).

Poruka moje knjige mogla bi biti: ‘’Mirno spavaj, Mevlana, a mi ćemo i dalje nastaviti pronositi dah sufijske lijepe riječi, slaveći Ljubav sve kozmičku.’’

U primisli mi je proplamsaj r’n’r na ‘ovim prostorima’ osamdesetih godina. I prije toga, sarajevska je rock škola poučno utjecala na mnoge. Kakva su tvoja sjećanja na ta vremena?

Osamdesete godine proteklog stoljeća bile su vrlo dinamične za Sarajevo. Osim Olimpijade desila se svojevrsna r’n’r revolucija, kako to voli nazvati naš prijatelji i vrsni poznavalac muzike svih žanrova, Ognjen Tvrtković.

Paralelno s onim komercijalnim tokom rock scene, koja ostade upamćena kao new primitives, bilo je mnogo mjesta gdje se sviralo uživo i vrlo žestokih potresa i u drugom žanru, novom valu, gdje je Kongres bio jedan od bendova koji su trajali kratko i iza sebe ostavili jednu ili dvije ploče, jedan ili dva hita.

Naš hit Zarjavele trobente probio je barijere i jezične i među republičke, pa smo bili popularniji u Sloveniji nego u Sarajevu, zahvaljujući dakako i pjesmi na slovenskom jeziku.

Aljoša Buha, pokojni, moj je tekst preveo, a melodiju sam napravio u zadnji čas, u toku snimanja albuma (ljeto ‘84.) i sjajno se to uklopilo. Tu je došao i Zoran Predin, kojeg smo, kao dugogodišnji prijatelji, lahko ‘pridobili’ da nam malo nešto otpjeva, na dvije pjesme Trobente i Zabava… Ostalo je povijest, ha ha.

Što bi zapravo mogao poručiti mladima, onima koji će doći poslije nas?

Šta bih mogao poručiti mladima? Ništa osim, da oni nama, starijima, moraju češće i hrabrije poručivati i dokazati da mogu, uz dokazanu i očitu informatičku i tehnološku nadmoć, biti bolji od nas. Jer informacija i znanje nisu isto, a kreativnost i osobnost čovjeku pružaju istinsku satisfakciju i zadovoljstvo i neka svako pojedinačno učini nešto, da iza sebe trag ostavi… možda nekom bude putokaz.

Koje bi današnje, a i one ranije, pisce uvrstio u svoj bend, one koje smatraš usklađenima s ritmom tvoje stvaralačke glazbe u bilo kojem obliku i vrsti? Duhom srodne.

Misliš na moj i tvoj Antinobel Band Aid ?

Da, naravno.

Haj ti jedno ime, a ja ću drugo i sve tako… Al’ da smo načisto, nije svak za r’n’, to je čista energija ili još čišća duhovnost (ovdje valja dodati kako je to samo naš bend smišljen u najodabranijoj noći, vrjednijoj od hiljadu mjeseci): Dario Džamonja, Ilija Ladin, Josip Mlakić, Džoni Štulić, Andrej Nikolaidis, Admiral Mahić, Nedžad Ibrišimović, Hasim Akmadžić, Enes Kišević, Ferida Duraković i, naravno, Mevlana kao šejh i frontmen!