Donosimo tekst Kemala Mujičića povodom smrti našeg dragog profesora, dr. sc., Sulejmana Redžepovića, profesora emeritusa i znanstvenika svjetskog ugleda, jer želimo ukazati na njega, njegov rad i doprinos znanosti u Hrvatskoj i u svijetu. Lijepo je bilo vidjeti Kemalove rečenice na Facebooku pa ih prenosimo i na našu stranicu.

Prof. dr. sc. SULEJMAN REDŽEPOVIĆ, professor emeritus

Bosanska Dubica, 2. 10. 1937. – Zagreb, 8. 2. 2020.

U subotu ujutro, 8. 2. 2020., u bolnici Rebro, umro je moj bratić, prijatelj, komšija, jaran moj, učitelj drag, Sulejman Redžepović. Bio je stariji dvije godine od mene, dakle pamtio me je cijeli moj život. Pazio, branio, podučavao, zajedno sa starijim bratom Dževahirom. U njima dvojici imao sam sve.

Nekoliko dana prije nego što je umro, nazvao me, zanimajući se za moje poprilično loše zdravlje. Nas dvojica nikad se nismo žalili, ali ovaj put je rekao, valjda predosjećajući svoj kraj: Pazi se, brate, veljača nas skuplja nemilosrdno, slušaj liječnike oni se znaju nositi s našim bolestima. Pročitao sam knjigu koju si mi poslao. Ah, što da kažem nego – mi Delićani, mi dječaci s Une.

Kad sam razmišljao kako da ga, ovako nepokretan, ispratim na Ahiret, prisjetio sam se jednog našeg razgovora, rađenog za potrebe Mešihatova časopisa „Minber“. U tom je razgovoru sažet cijeli njegov život.

Zato sam odlučio da se ovako oprostim od svoga Dječaka s Une.

Evo tog razgovora s nadnaslovom, naslovom i podnaslovom. Bujrum.

Uspješni muslimani i Hrvatskoj: prof. dr. sc. Sulejman Redžepović, professor emeritus

ZNANSTVENIK SVJETSKOG UGLEDA

Profesorova znanstvena i stručna djelatnost obuhvaća 237 radova; pet sveučilišnih udžbenika; 19 radova u bazi podataka, CC, 38 u CAB bazi, 24 u bazi podataka BIOSIS, a sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim skupovima čak 83 puta.

Za prof. dr. sc. Sulejmana Redžepovića, professora emeritusa, doista se može reći da je jedan od najuspješnijih znanstvenika u Republici Hrvatskoj, poznat i poštovan diljem svijeta po svojim znanstvenim postignućima u području mikrobiologije, sveučilišnog profesora kojega su studenti Agronomskog fakulteta izabrali za omiljenog profesora.

Profesorov životni i znanstveni put počeo je u Bosanskoj Dubici 1937. godine, gdje je rođen kao posljednje dijete u obitelji Sulejmana i Zubejde Redžepović. Naime, nedugo poslije rođenja Sulejmana jr., otac mu je umro je 1942. u Bosanskoj Dubici, pa je obitelj (majka i četvero djece: Safija, Senija, Dževahir i Sulejman) ostala bez hranitelja.

Mnogi bi se u takvoj situaciji predali sudbini, tim više što je 1941. godine započeo jedan od dosad najokrutnijih ratova, Drugi svjetski rat. Srećom majka Zubejda nije se predavala, odlučivši da će, bez obzira na sve, školovati svoju djecu. Okupila je tu lijepu djecu oko sebe i svi su zajedno složno krenuli u neizvjestan život siromašne obitelji bez hranitelja.

Djevojčice, Safija i Senija, bile su vrlo vrijedne, izvještile su se u svim domaćinskim poslovima, a bile su i vrlo aktivne u kulturnom životu Bosanske Dubice kao članice „Gajreta“.

Uglavnom, Safija je završila za učiteljicu, Senija srednju arhitektonsku u Zagrebu, Dževahir je također završio Učiteljsku školu, a Sulejman Srednju poljoprivredu školu.

Jedno je kraće vrijeme radio, ali želja za znanjem vukla ga je dalje. Obitelj se dogovorila i naš je Sulejman upisao Agronomski fakultet u Zagrebu, završio ga u rekordnom roku. S obzirom da je obitelj vezana neraskidivim obiteljskim vezama kao zajednica koja je uvijek spremna pomoći jedni drugima, a nije se imalo, Sulejman je studirao i većim dijelom studija sam se uzdržavao radeći ili statirajući u filmovima u kojima je, zbog svoje atletske figure, dobivao čak i manje uloge, pa se znalo događati da, kao student, pomaže majku u Bosanskoj Dubici.

Sa sveučilišnim profesorom, dr. sc. Sulejmanom Redžepovićem, professorom emeritusom, razgovaram u njegovoj maloj sobici u sklopu mikrobiološkog laboratorija Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Počasno zvanje professor emeritus dodijeljeno mu je 2009. godine, nakon 47 godina stručnog i znanstvenog rada, od čega 43 godine na Agronomskom, odnosno Šumarskom fakultetu kao gostujući profesor. Pitam ga o tom dijelu njegova života.

– Završivši fakultet, zaposlio sam se u „Plivi“ gdje sam i započeo svoj znanstveni rad pod mentorstvom uglednih profesora i znanstvenika Mildnera i Kniewalda. Četiri godine nakon diplomiranja zapošljavam se u Zavodu za mikrobiologiju Agronomskog fakulteta (1966.). Tamo najprije završavam magisterij (1973.) da bi u 44. godini (1981.) doktorirao. Za docenta sam izabran 1982., za izvanrednog profesora 1988., za redovitoga profesora 1992., u trajno zvanje 1997., a promoviran sam u počasno zvanje professora emeritusa 2009. godine, na prijedlog Znanstvenog vijeća Agronomskog fakulteta Senatu sveučilišta, sve uglednih znanstvenika i profesora: prof. dr. sc. Ferde Bašića, prof. dr. sc. Borisa Varge, prof. dr. sc. Slobodana Grbe, prof dr. sc, Stjepana Pepevnjaka i prof. dr. sc. Zvonimira Ostojića. I ovom im prigodom zahvaljujem na preporuci.

U akademskoj zajednici profesor Sulejman je obnašao cijelu nisku odgovornih dužnosti:

Član Kolegijalnog poslodavstva Instituta za agroekologiju, a u dva mandata i čelnik Kolegija; predsjednik Znanstveno-nastavnog vijeća tog instituta, član Skupštine Sveučilišta u Zagrebu, član Odbora za znanstvenu djelatnost, Odbora za nastavu, Odbora za suradnju s privredom, Odbora za izgradnju novoga paviljona, član Uređivačkog odbora znanstvenog časopisa „Poljoprivredna znanstvena smotra“ i svojim radom znatno doprinio vidnom napretku i ugledu časopisa u nas i u svijetu. I uza sve to brak, djeca, redovita predavanja, istraživanja… Kako je stigao sve to objediniti u samo jednom životu?

Iskreno, ne znam. Vjerojatno je to sve odraz djetinjstva i odgoja. Majka mi je uvijek govorila da moram sve svoje obveze uredno obavljati, a najveća je obveza obitelj. Imao sam i imam lijepu obitelj, uopće svi mi Redžepovići i Mulalići po majci vezani smo neraskidivom pupčanom vrpcom, u svakom dijelu svoga života spremni smo učiniti sve što je u našim mogućnostima za obitelj. Naravno, i obitelj ima razumijevanja za naš izvan-obiteljski, profesionalni život. Ja sam nastojao uvijek odgovoriti svakoj obvezi, pa sam, da mi sve bude lakše, i svoj profesionalni život gotovo pretvorio u obiteljski. Kad sam doma sa ženom djecom i unučadi, tad sam s obitelji. Kad sam na poslu u laboratoriju, ili kad sam na predavanju, ja sam također u svojoj obitelji, jer smo ovdje uspostavili takve profesionalno-prijateljske odnose. Uspjeh je jedino moguć ako se uspostavi dobar ekipni rad, a dobar ekipni rad počiva na odgovornosti i povjerenju među suradnicima. Meni se čini da sam takav odnos uspio uspostaviti sa svojim studentima, sa svim suradnicima.

Od tada do danas, ponajprije njegovom neprijepornom zaslugom traje zavidni uspon ovoga Zavoda i mikrobiologije kao znanstvene discipline u okviru znanstvenog polja Agronomija na području Hrvatske i jugoistoka Europe. Danas je to jedan od vodećih zavoda Agronomskog fakulteta i svakako vodeći zavod te vrste u ovom dijelu Europe, opremljen najmodernijom opremom, kadrovski optimalno ekipiran i smišljeno vođen.

– Vi ste, koliko znam osmislili i modernizirali praktički sve nastavne sadržaje kolegija mikrobiologije u dodiplomskom i poslijediplomskom studiju na matičnom Agronomskom fakultetu, a po uzoru na njih razvijali su se i programi studija u drugim sveučilišnim središtima u Hrvatskoj, odnosno na Sveučilištu u Sarajevu, gdje ste dvadeset godina radili kao gostujući profesor mikrobiologije na dodiplomskom i postdiplomskom studiju.

– Kad jednom čovjek uđe u taj sustav znanja, onda iz njega nema povratka. Za potrebe studija izmijenjenog „Bolonjskom preobrazbom“ izradio sam nekoliko nastavnih sadržaja modula: „Biološke osnove plodnosti tla“ za studente preddiplomskih studija Agroekologija, Biljne znanosti i Ekološka poljoprivreda, „Uvod u opću mikrobiologiju“ za studente preddiplomskog studija Animalne znanosti, a za diplomske studije Agroekologije i Mikrobne biotehnologije u poljoprivredi; izradio još nastavni program za modul „Mikrobna ekologija“. U sklopu diplomskog studija Mikrobna biotehnologija u poljoprivredi zajedno s prof. dr. Senadinom Durakovićem izradio sam program za modul „Bakteriologija i mikrobiologija u biotehnologiji“ i napisao četiri sveučilišna udžbenika. Sudjelovao sam u nastavi međusveučilišnog studija „Mediteranska poljoprivreda“ u Splitu. Itd.

Pitam ga zašto ljudi njegova značaja nemaju među bibliografskim podacima podatak koliko je, primjerice, „proizveo“ magistara i doktora znanosti.

– Ah, tko će sve to pratiti? Međutim, moje su se kolege, oni koji su me predložili i obrazložili svoj prijedlog za laskavu titulu professora emeritusa, pobrinuli i do 2009. godine izračunali da sam sudjelovao u 111 diplomskih radova studenata Sveučilišta u Zagrebu, a da sam čak u 39 diplomskih radova bio mentor. Sudjelovao sam u povjerenstvu za 25 magistarskih radova, na Agronomskom, Šumarskom i PBF fakultetu od čega sam 7 puta bio mentor. Tu bi valjalo pridodati da sam u Sarajevu bio u povjerenstvu u 4 magistarska rada, a na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu u jednom slučaju. Na sveučilištima u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu i Ljubljani sudjelovao sam izradi 30 doktorskih disertacija, od čega u devet kao mentor.

Neka mi bude dopušteno da citiram mišljenje njegovih kolega-znanstvenika koji doista nisu štedjeli komplimente kad je riječ i prof. dr. Sulejmanu Redžepoviću: Neprijeporno je najvažnije područje, na kojemu je prof dr. sc. Sulejman Redžepović afirmiran, praktična primjena rezultata istraživanja s područja biotehnologije tla, odnosno biološke fiksacije molekularnog dušika. Bez pretjerivanja se može reći da ti rezultati zbog ekoloških, energetskih i gospodarskih učinaka jedan od najvrjednijih doprinosa razvitku održive poljoprivrede u nas i velik praktičan doprinos rješavanju globalnih problema današnjice.

Kad bismo htjeli objasniti samo taj rad našega profesora, onda bismo to mogli izračunati gotovo nevjerojatnim brojkama.

Evo još jednog citata: Dobri sojevi Bradyrhizobium japonicum u simbioznom odnosu mogu biljku opskrbiti sa do 180 kg dušika po hektaru. Gospodarsku vrijednost ove aktivnosti oslikava podatak iz procjene prof. dr. sc. Z. Varge za 1999. godinu kada su na površini od 41.000 ha soje bakterije vezale 132 kg/ha dušika, što predstavlja 5.412 t dušika osiguranog primjenom biopripravka. Uzme li se u obzir da cijena 1 kg čistog dušika u urei u tvornici (travanj 2009. god) iznosi 5,87 kuna, u proizvodnji soje na državnoj razini te godine je ušteđena vrijednost koja odgovara današnjih 31.768.440,00 kuna. Ekološke koristi od primjene bioloških preparata su nemjerljive, jer se značajno smanjuje ili izostaje ispiranje dušika u podzemne vode i vodotoke.

Prof. dr. sc. S. Redžepović bio je član Komisije Skupštine grada Zagreba za ocjenu Studija utjecaja na okoliš sanitarnih deponija i deponija komunalnog otpada na više područja, zatim član znanstvenog kolegija za očuvanje jezera Jarun-Zagreb te član Znanstvenog kolegija za očuvanja Nacionalnog parka Plitvička jezera.

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, priznanja i zahvala, ovdašnjih i međunarodnih: Državne Nagrade za znanost (2000.), Spomen medalje u povodu Dana Sveučilišta-Dies Academicus Sveučilišta u Zagrebu (2008.), Priznanja i zahvale Hrvatskog mikrobiološkog društva (2000.), Priznanja Hrvatskog ekološkog društva (1987.) te brojnih zahvalnica s drugih ustanova; Prehrambeno biotehnološkog fakulteta u Zagrebu (2006.), Zadružnog saveza Dalmacije (2003.), Udruge studenata Agronomskog fakulteta IAAS Hrvatske (2001.). Dobitnik je i brojnih priznanja Agronomskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1989., 1995. 1997.)

Sulejman je navršio 75 godina, ali još radi.

– Ne znam što bih radio da ne radim, kaže. Da ne radim i ne učim. Zar to nije ono što je glavno načelo naše vjere: Ikre, uči, poručio je Allah Milostivi posljednjem Božjem Poslaniku, Muhammedu, s.a.w.s! Tako počinje posljednja Božja Objava, Kur’an Nezamjenjivi. Već nekoliko godina eksperimentiram na Poljoprivrednom institutu u Osijeku, s jednom sjajnom ekipom, kojoj je na čelu dr. sc. Aleksandra Sudarić, znanstvena savjetnica, u obogaćivanju sojina korijena dušikom. Ja mislim da je Život jedan lijep Božji dar i činim sve da taj Božji dar zaslužim u potpunosti, pa nastojim biti što korisniji član naše ljudske zajednice.

Dok mnogi znanstvenici polahko sabiru svoje živote u uspomene, profesor Sulejman Redžepović kao da je daleko od „staračkih dana“, osobito kad je riječ o znanstvenim aktivnostima. Otkad je u mirovini, objavio je u znanstvenim časopisima cijelu jednu malu biblioteku svojih novih znanstvenih istraživanja, a na svome Agronomskom fakultetu još je itekako aktivan. Fotkao sam ga u laboratoriju s njegovim mladim suradnicama, svojom nasljednicom i sjajnom znanstvenicom, prof. dr. sc. Sanjom Sikorom.

Kad sve naše godine sabereš, smije se, i ustanoviš koji nam je zajednički prosjek, vidjet ćeš da je pred nama još dosta života i znanstvenog rada na dobrobit svih nas.
(Minber, 1-2, 2013.)

Eto, otišao je moj bratić, moj jaran, Sulejman moj. Otišao je divan Čovjek, uzoran otac i djed, divan Nenočkin muž, pozdan prijatelj…

Ono što je zasadio u normalnom životu i u svome znanstvenom pozivu još dugo će nam svijetliti svjetlošću znanja, ljubavi, radosti, zadovoljstva i, da ne zaboravim, smijeha.

Kad sam svoga rahmetli oca pitao, sjeća li se Sulejmanova rođenja, nasmijao se.

– Što se smiješ?, pitao sam ga.

– Naše su kuće jedna nasuprot drugoj, rekao je. Dijeli nas sokak, pet-šest metara. I moja je majka Hatidža pomagala pri rođenju svakoga od četvero malih Redžepovića. Svi su rođeni normalno, samo Sulejman nije. Pitao sam njegova oca Sulejmana, kakav je tek rođeni Sulejman, a on je odgovorio: Nije normalan. Mislim normalan je kad je riječ o zdravlju i svemu, ali nije normalan onako. Sva djeca s prvim uzdahom zaplaču, a ovaj moj Sulejman – smijao se. Kao da mu je bilo drago što je rođen.

Naš Sulejman imao je uzrečicu po kojoj su ga svi prepoznavali. Rado je govorio – Život je božji dar.

I što mogu reći sad, ovako uplakan, krmeljiv, tužan, neispavan, slinav i bolan…, nego:

Jest, Sulejmane, Život je Božji dar, ali i ti si Dar našim Životima.

Allah imanet, Dječače s Une.